Prilikom sastavljanja tužbe treba biti oprezan. Oprezan u smislu da se pazi u kojem “pravnom” kontekstu se navodi činjenica u tužbi. Naime, činjenice koje se navode u tužbi trebaju biti formulisane tako da riječi kojima se činjenice opisuju budu pravni termini.

Npr. ukoliko su dva fizička lica potpisala ugovor, potrebno je navesti da su lica zaključila konkretno određeni ugovor iz zakonskih odredaba, a ne samo da je zaključen “neki” ugovor. Samim time se već na samom početku učesnike parničnog postupka uvodi u određeni građanskopravni odnos i sve druge činjenice će se posmatrati u granicama odredaba koje se odnose na taj pravno kvalifikovani građanskopravni odnos, u konkretnom primjeru obligacioni.

Zastupniku ostaje još samo opravdati osnovanost tužbenog zahtjeva navodeći činjenice koje su potrebne za nastanak konkretno određenog građanskog prava koje stranka štiti pred sudom, odnosno činjenice čije postojanje predstavlja elemente za postojanje konkretnog građanskopravnog odnosa.

Ukoliko bi suprotna stranka pred sudom istakla da određena činjenica ne dokazuje osnovanost tužbenog zahtjeva zbog nepravilne pravne kvalifikacije određene činjenice, stranka tužitelj ima mogućnost da ne zalazi u pitanje takve pravne kvalifikacije jer štiti svoje pravo po konkretno određenoj pravnoj normi. Stoga, to što se suprotna stranka poziva na to da drukčija pravna kvalifikacija određene činjenice ne podrazumijeva osnovanost tužbenog zahtjeva, isto ne može biti osnov za odbijanje tužbenog zahtjeva jer drukčija pravna kvalifikacija ne znači da stranka nema pravo da obaveže suprotnu stranku na ispunjenje obaveze kojom stranka kao tužitelj štiti svoje građansko pravo. To može biti u slučajevima u kojima se određenim propisima isto uskraćuje, kao npr. postojanje prekluzivnog roka, a što je ustvari potpuno uskraćivanje prava na sudsku zaštitu koje ne zalazi u pitanje odnosa između dvije stranke, nego u odnos između stranke i države.

Stoga, ukoliko stranka koja je tužena tvrdi da postoji drukčija pravna kvalifikacija činjenice koja dovodi do drukčije pravne kvalifikacije cijelog građanskopravnog odnosa, njoj ostaje jedino mogućnost podnošenja tužbe u drugom postupku ili protutužbe u konkretnom postupku.

Iz navedenog se da zaključiti da se stranka prilikom postavljanja pravne kvalifikacije određenog događaja u tužbi unaprijed zaštitila od proizvoljne primjene materijalnog prava od strane suda, ali i obezbijedila osnovanost tužbenog zahtjeva. Ostaje jedino dokazivanje dešavanja određenih događaja u realnosti. Međutim, u parničnim postupcima tvrdnje da su se određeni događaji desili i određene radnje izvršile pretežno se prihvataju i rijetko ko osporava nekadašnje zbivanje u realnosti.

Dakle, pri sastavljanju tužbe potrebno je uspostaviti “pravni okvir” i istog se držati tokom cijelog postupka. Takva tužba, zapravo, predstavlja “presudu” koju stranka štiti pred sudom.